Staklo je čest materijal u našem svakodnevnom životu. Za prozore u stambenim zgradama najčešće se koristi obično staklo. Glavne sirovine za obično staklo su natrijev pepeo, vapnenac i kvarcni pijesak, tvari koje se dobivaju zajedničkim taljenjem natrijevog silikata, kalcijevog silikata i silicijevog dioksida. Kada ljudi proizvode obično staklo, sirovine se drobe, miješaju u odgovarajućim omjerima i stavljaju u staklenu peć kako bi se ojačala toplina. Nakon što se sirovine rastale, prolaze složene fizikalne i kemijske promjene.
Staklo nema određeno talište, već postupno omekšava unutar određenog temperaturnog raspona. Kada je staklo omekšano, od njega se može napraviti bilo koji oblik proizvoda, a najčešće korištene staklene boce i čaše izrađuju se od običnog stakla.
Dodavanjem različitih tvari i prilagođavanjem njihovog kemijskog sastava tijekom procesa proizvodnje stakla može se proizvesti staklo različitih svojstava i namjena. Na primjer, dodavanje borovog oksida u proizvodnju običnog stakla može poboljšati njegovu kemijsku stabilnost, smanjiti koeficijent toplinske ekspanzije i učiniti ga otpornijim na visoke temperature i kemijsku koroziju. Može se koristiti za proizvodnju spremnika za napredne kemijske reakcije. Osim toga, optičko staklo dobiveno dodatkom olovnog oksida ima visok indeks loma i može se koristiti za proizvodnju naočalnih leća, kao i leća u kamerama, teleskopima i mikroskopima. Također, ako se tijekom proizvodnje stakla dodaju određeni metalni oksidi, može se dobiti staklo u boji. Kada se doda kobaltov oksid, staklo će izgledati plavo; Dodavanjem bakrenog oksida staklo će izgledati crveno. Općenito, obično staklo koje vidimo izgleda svijetlozeleno jer se u sirovom materijalu nalazi mješavina dvovalentnog željeza.
Osim toga, staklo se može podvrgnuti raznim procesnim obradama. Na primjer, obično se staklo baca u peć za kaljenje i zagrijava. Kada se približi temperaturi omekšavanja, brzo se uklanja iz peći, a zatim se brzo puše hladnim zrakom kako bi se dobilo kaljeno staklo. Mehanička čvrstoća kaljenog stakla je 4-6 puta veća od običnog stakla, otporno je na seizmičko pucanje i nije ga lako slomiti. Nakon što se kaljeno staklo razbije, krhotine nemaju oštre rubove i manja je vjerojatnost da će ozlijediti ljude.
Staklo koje mijenja boju koristi se kao prozorsko staklo, koje može omekšati svjetlost koja prolazi pod užarenim suncem. Staklo koje mijenja boju također se može koristiti za izradu sunčanih naočala. Staklo koje mijenja boju vrsta je stakla koje sadrži srebrov bromid (ili srebrov klorid) i tragove bakrenog oksida. Kada se staklo koje mijenja boju izloži sunčevoj svjetlosti ili ultraljubičastom zračenju, srebrni bromid u njemu se razgrađuje, stvarajući atome srebra koji mogu privući vidljivu svjetlost. Kada se atomi srebra skupe u određenoj količini, većina vidljive svjetlosti koja sjaji na staklu bit će apsorbirana. U ovom trenutku će prethodno bezbojno i prozirno staklo postati sivo crno. Stavite obojeno staklo u tamu i pod katalitičkim djelovanjem bakrenog oksida, atomi srebra i broma spojit će se u srebrni bromid. Budući da ioni srebra ne apsorbiraju vidljivu svjetlost, staklo će ponovno postati bezbojno i prozirno, što je i osnovni princip stakla s promjenom boje.
Među njima, karakteristika fotokromatskog stakla je da se boja i propusnost stakla automatski mijenjaju s intenzitetom sunčeve svjetlosti. Visok intenzitet sunčeve svjetlosti, tamna boja stakla i niska propusnost svjetla. Naprotiv, s niskim intenzitetom sunčeve svjetlosti, boja stakla je svijetla, a prozirnost visoka. Fotokromatsko staklo općenito se koristi za izradu vrata, prozora, zidnih zavjesa itd.